Izložba
Rođen 21. svibnja 1921. u Moskvi, Andrej Dmitrijevič Saharov odrastao je u obitelji znanstvenika te je na Sveučilištu Lomonosov u Moskvi završio studij fizike. Nakon 2. svjetskog rata bio je uključen u laboratorijska istraživanja koja su korištena u razvoju nuklearnog oružja. Imao je središnju ulogu u razvoju prve termonuklearne bombe u SSSR-u koja je testirana u kolovozu 1953. Kao uzoran sovjetski građanin 1950. postaje najmlađi član Akademije znanosti SSSR-a i prima Lenjinovu nagradu.
Komunistički režim nagrađuje Saharova, koji je poznat kao otac sovjetske hidrogenske bombe, za njegov doprinos razvoju sovjetskog nuklearnog naoružanja. Međutim, Saharov je sve zabrinutiji zbog rastućeg broja nuklearnih pokusa te s vremenom postaje protivnik režima. U početku se protivio utrci u naoružanju, da bi se kasnije prometnuo u borca za ljudska prava i slobodu te postao jedan od najvećih disidenata među sovjetskim intelektualcima.
Saharov je 1968. u tajnosti objavio knjigu Reflections on Progress, Peaceful Coexistence and Intellectual Freedom („Razmišljanja o napretku, mirnom suživotu i intelektualnoj slobodi”) u kojoj podržava produbljenje strategije miroljubive koegzistencije SAD-a i SSSR-a. Otvoreno brani političke zatvorenike i 1970. osniva Odbor za ljudska prava i zaštitu žrtava političkih procesa. Zbog njegovih mišljenja sovjetski režim provodi sve represivnije mjere nad njim. Meta je žestokih napada sovjetskih medija.
Saharov 1975. prima Nobelovu nagradu za mir. Međutim, zabranjeno mu je napuštati zemlju, stoga je nagrada uručena njegovoj supruzi Eleni Bonner u Oslu. Režim mu je 1980. oduzeo sva odlikovanja, a 1986. stavljen je u kućni pritvor. No s jačanjem reformske politike glasnosti, mijenja se i odnos prema Saharovu i on je izabran u vodstvo Akademije znanosti, a 1989. ulazi u Kongres narodnih zastupnika SSSR-a. Krajem iste godine, 14. prosinca, umire u dobi od 68 godina.